NEVIDLJIVI KAVEZ

Svi vi koji ste rado i svakodnevno posjećivali moj facebook profil kako bi na njemu čitali spoznaje koje sam zaista srcem djelio sa Vama, jednim djelom ste ostali zatečeni mojom odlukom da se trajno povlačim sa navedene društvene mreže. Ono što želim da znate jeste to da moja odluka nije uzrokovana određenom emocijom, nego je došla kao rezultat neutralnog promatranja, dakle iz polja Svijesti.

Mnogi su mi pisali sa željom i molbom da promjenim svoju odluku, no ovaj puta ću vas nažalost morati  razočarat, a u nastavku teksta ću pokušati objasniti i zašto. 

Jedna od neophodnih osnova za ljudski rast jeste prisutnost u onoj suštinskoj stvarnosti sadašnjeg trenutka, što je, kao što znate, veoma teško ostvarivo uz sve distrakcije koje neumoljivo razbijaju naš fokus. Netko će reći da je upravo to dobar poligon za osobni rast, no nemojmo biti naivni. Društvene mreže odavno nisu poligon za zabavu ( nisu nikada niti bile ) , danas su one veoma moćno oružje u rukama onih koji strepe od probuđenog pojedinca. 

Čovjek koji kroz život ide na način da je vođen uglavnom svojim emocijama, veoma teško može vidjeti što se nalazi iza onoga što stimulira i budi njegove emocije, a u svojoj usnulosti on čak vjeruje kako još uvijek ima kontrolu nad emocijama i odlukama koje smatra svojima, što je zapravo daleko od istine. Emocija je rekacija koju najčešće pokreće nešto što je izvana implementirano u nas, a manifestira se kao misao. To znači da onaj koji kontrolira podražaje ima kontrolu i nad našim emocijama ! 

Da bi se ovo izbjeglo biće bi moralo biti na iznimno visokoj razini svijesti, daleko iznad aspekta osobe ( osoba = persona = maska ).

Tehnologija je nešto iznimno korisno ukoliko ju koristimo kroz Svijest umjesto kroz emociju, što je za veliku većinu ljudske populacije nažalost nemoguće, i to upravo zbog toga jer je čovjek naučio da tehnologiju koristi za stimulaciju emocija, a ne za širenje svijesti. Pa čak i kada je obrnuto, to jest kada osoba teži tome da recimo društvene mreže koristi kao alat za konstruktivno učenje, veoma često to ostaje tek na tome da osoba bilda svoj intelekt unutar kojeg i dalje razvija svoju osobnost, dok istovremeno degradira kao biće.

Um iznimno voli dinamiku, i veoma lako postaje ovisan o njoj. Stoga je velikoj većini ljudi (99%) veoma teško natjerati svoj um da se 'isključi', kako bi u polju svoje svijesti mogli kontemplirati nad prikupljenim informacijama, što je zapravo jedini način za integraciju onoga što smo učili. Bez kontemplacije i integracije, sve informacije i podražaji postaju tek buka u našem umu, i još jedna barijera koja nas sprečava da osjetimo sebe u tišini vlastitoga bića.

Društvene mreže koje smo imali do danas bile su tek virtualno predvorje nečega što je daleko veće i kompleksnije, no ipak i u tom predvorju mnogi su izgubili osjećaj i potrebu za onom stvarnijom stvarnošću u kojoj čovjek kuša život kroz direktno iskustvo, umjesto da ga gleda na ekranima. Zamislite što će se tek dogoditi kada najavljeni konačni ishod Metaversa koji se očekuje kroz maksimalno dvije godine, ponudi čovjeku iskustva koja 'ne može' imati u stvarnost. To je naravno moguće, jer kao što smo rekli, onaj koji kontrolira podražaje taj kreira misli i emocije u onome koji konzumira ponuđeno.

I tu dolazimo do zaključka moje priče, i zaokruživanja odgovora kojim pokušavam reći zašto sam se odlučio povući sa Metaversa.

Ja sam otac koji svome djetetu želi da ide u smjeru svoje prirodnosti, a da bi moja želja imala uporište tada bih trebao biti primjer onoga što želim pokazati svome djetetu. Uz to što sam veliki sanjar, ja sam opet i veliki realista koji je uz Božju milost naučio kako da realnost sagleda iz polja neutralnog promatrača, i stoga mi moja svijest 'nalaže' da ne ignoriram ono što vidim očima svoga bića.

Čovjek mora naučiti postaviti prioritete u svome životu, a to je upravo ono što ja na svome osobnome putu sada činim, jer još uvijek sam osoba, ali osoba koja hrli u zagrljaj svome biću. Sa mnom ili bez mene, virtualni svijet će poslužiti svojoj svrsi, a to je da bude nevidljiv kavez koji u svakom trenutku može promjeniti svoje postavke kako bi čovjeka nagnao da ostane još malo u njemu, a to 'malo' je ambis u kojem mnogi izgube sebe.

Zamislite samo da se zaista smijemo umjesto da stavljamo smajliće u kometarima, da gradimo umjesto da pišemo o gradnji, i da se družimo po šumama i livadama umjesto po virtualnim zidovima. 

I da, znam da vaš um zasigurno ima nekakav prigovor na napisano, no mene zanima što ima reći vaše biće, što je to što kaže vaša  Tišina....

Namaste