Kristova smrt na Križu - značaj simbolike za današnjeg čovjeka

KRISTOVA SMRT NA KRIŽU  - simbolično značenje za današnjeg čovjeka. 

Ako razmišljamo o Kristu trebalo bi da težimo tome da osim povijesnog stajališta imamo i ono koje sagledava samu simboliku svega što Krist i Njegov život predstavljaju za današnjeg čovjeka l. Kako to inače biva u svim religijama, simbolika je ta koja u sebi krije dublji značaj, pa je tako i u kršćanstvu - što ne znači da očigledno postojanje simbolike isključuje povjesnu stvarnost samoga Isusa Krista.

Onome koji teži za istinom nije preporučeno slijepo vjerovanje u zapisanu riječ, jer poznavajući čovjeka i njegovu potrebu za moći, veoma je glupo isključiti mogućnost manipulacije - naročito kada govorimo o religijskim spisima koji su korišteni za uspostavljanje moći kroz krutu dogmu. 

Dovoljno je samo da pogledamo djelovanje i raskoš Vatikana, da ga usporedimo sa Kristovim učenjem koje odzvanja u našoj svijesti, i vidjeti ćemo kako se jedno suprotstavlja drugom. Jer dok je Krist jasno u vlastitoj kušnji odbacio vladavinu ovim materijalnim svijetom, Vatikan je u jednom trenutku zaista postao 'vladarem', i u toj ulozi se u velikoj mjeri zadržao do dana današnjeg. 

Krist je sebe zvao Sinom Čovječjim, međutim za razliku od ostalih sinova čovječanstva, sam Krist je bio u stalnom jedinstvu sa Bogom - drugim riječima bio je toliko svjestan svoga Oca, u svakom trenutku, tako da je svaka riječ Njegova bila odraz Očeve volje. Zbog toga se za Krista kaže da je bio istinoljubiljiv,  blag, ali i oštar u svojoj pravednosti - dajući do znanja da za svakog ima mjesta u Domu Oca Njegova, osim za licemjera. 

Kada Krist govori o licemjerima, On ukazuje na one koji svjesno lažu i obmanjuju druge kako bi vladali njima. Zbog toga je upravo farizeje i pismoznance optuživao da su licemjeri, ponajviše iz razloga jer su isti 'Božju riječ' ( istinu ) tumačili na način da služi njima u korist - i upravo od tih laži nastaje ono što zovemo 'dogma' koja predstavlja institucionaliziranu religiju. Ako bi Krist i danas bio među nama, utjelovljen kao živi Sin Čovječji, ne bi li unutar religije pronašao isto licemjerstvo, i ne bi li ga opet prozvao !? 

No umjesto da ulazimo u kritičku filozofiju onoga što je bilo, i što bi bilo kad bi bilo, idemo pogledati simboliku Kristovog Križa i Njegove smrti na istom - kako bi vidjeli dublji značaj samog incidenta. 

Sin čovječji, to jest čovjek sam po sebi, u svom življenju kao da je raspet između nebeskog, zemaljskoga, i onoga što prepoznaje kao svoje osobno. Dok jedan dio njega teži ka jedinstvu sa Bogom, drugi dio pak ne želi da se odrekne 'sebe' i svega onoga za što je 'egocentrirana osobnost' vezana kroz vlastite želje - a koje uglavnom proizlaze iz nepoznavanja svog stvarnog 'Ja'.

"Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti". 

Čovjek dakle danomice treba nositi svoj Križ koji zapravo predstavlja duboku podjelu naših osobnosti, kao i teret koji predstavlja posljedicu te podjeljenosti. Taj Križ ne može biti odbačen sve dok u potpunosti ne umremo,međutim ne kao živo biće, nego kao osoba ( osoba=persona=maska/uloga/sekundarno 'ja' ).

Krist u nama predstavlja kristaliziranu svijest koja je u svakom trenutku usredotočena na služenje Božanskom. Pored toga čovjek ima i svoju sekundarnu percepciju sebe, onu koja ga konstantno razapinjanje. Sam Križ predstavlja našu uvjetovanost koju ne možemo izbjeći, nego se moramo osloboditi iste na način kako nas Krist uči - a to je kroz ispravno služenje koje nas vodi ka pročišćenju.

Dok nas naše nezrele emocije i želje odvode od naše suštine, to jest razapinju nas između naših želja, naših odgovornosti, uvjerenja i onoga što zovemo 'intuicija' - svijest je ta koja nam daje mogućnost neutralnog sagledavanja svega navedenog. Tu unutar te svijesti Krist progovara današnjem čovjeku, ne bi li ga usmjerio prema dubljoj istini o njemu samome.

"I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta"

Krist dakle daje obećanje da ostaje s nama do samoga kraja. On dakle prebiva tu u nama da ustoličen u našem Duhu progovara kroz našu svijest koju nažalost gotov pa ne čujemo, jer buka naše sekundarne stvarnosti zaglušuje tihi šapat Krista koji nas strpljivo podučava.

Umirući na križu Sin Čovječji promatra svoje umiranje, ostajući pri tome potpuno oslobođen osude. Tako ustoličen u svojoj svijesti On 'umire', ali ne osuđuje uzroka svoje smrti, nego dapače, On razumije, prihvaća i prašta ( otpušta ). To nam govori da čovjek koji u trenutku smrti biva svjestan svega što prethodi njegovom umiranju, dok pritom ostaje usredotočen na onaj dio sebe koji ne može umrijeti, ostaje potpuno oslobođen svih posljedica koje proizlaze iz onoga što umire, a što je rođeno i živjelo u neznanju. 

Dva 'razbojnika' koji su bili razapeti pored Krista predstavljaju dvije identifikacije unutar samog čovjeka, a možemo ih nazvati 'neosvješteni i osvješteni ego'. Neosvješteni dio čovjekove osobnosti protestira riječima 'gdje je sad taj Otac da nas spasi' , radeći tako ono što neosvješten ego jedino i umije - prebacuje odgovornost na drugoga. Dok s druge strane 'osvješteni ego' prihvaća svoju 'smrt', duboko svjestan zakona uzroka i posljedica. U svojim posljednjim trenucima on progovara; 'Sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje", na što mu Krist odgovara;"Zaista ti kažem: još danas ćeš biti sa mnom u domu Oca mojega'.

Ovaj čin predstavlja kapitulaciju našeg lažnog identiteta koji se tim činom spaja sa božanskim te na taj način zaslužuje svoje novo rođenje u istinskoj besmrtnosti. Ovo je čin ljubavi koji nam ukazuje na to da sve naše laži moraju umrijeti, no mi ne umiremo s njima, mi ih se oslobađamo. 

'Dobri razbojnik' koji je bio s desna Kristu simbolično predstavlja desnu stranu našeg mozga, onu koja predstavlja našu intuiciju, izvornu vjeru, i sposobnost predaje istini koju često ne možemo percipirati, ali ju itekako možemo osjetiti. Razbojnik s lijeve strane predstavlja naš kruti intelekt, onaj dio nas kojeg najviše koristimo, jer smo tako naučeni i uvjetovani nametnutim vrijednostima. Taj neosvješteni dio nas nema pristup vječnosti, jer isti do samoga kraja ne odustaje od laži od kojih je satkan. 

Na kraju svi 'umiru', što predstavlja potpunu kapitulaciju na svim aspektima našeg osjećaja 'sebe', jer sve dok postoji 'ja' i Bog, to dvoje se ne može sresti. Riječima 'Oče moj, Oče moj, zašto si me ostavio', Krist ukazuje na to da čak i kristalizirana svijest u svojoj kvantiteti nije jednaka svome izvoru, a upravo je zbog toga Krist uvijek postavljao volju Oca iznad svoje vlastite. 

Svijest Krista u nama nam međutim daje sposobnost da jasno vidimo ono što stoji između nas i Oca, a to je ono 'ja' koje predstavlja kap koja se u konačnici vraća oceanu. Kada se to dogodi, to ne znači da kap nestaje, nego nasuprot tome ona postaje ocean. Upravo to jeste temeljni strah čovjeka - neznanje koje 'smrt' vidi kao nestajanje.

"Oče moj, u ruke Tvoje predajem Duh svoj"

Ovim riječima Krist nam pokazuje da čak i kristalizirana svijest čovjeka mora kapitulirati, kako bi se iznova rodila u stvarnosti koja nadilazi ovu dimenziju postojanja. Ovo također ukazuje i na to da moramo napustiti svaku sliku koju imamo o Kristu, jer isti je nedokučiv ljudskoj percepciji - drugim riječima, moramo odustati od svih ideja koje imamo o sebi, životu, Bogu...

Kristova izreka; ''Ja sam put, istina i život - nitko ne dolazi Ocu osim po meni'', jasno nam ukazuje na to da samo kroz kristaliziranu svijesti, i služenjem kroz istu, otvaramo vrata koja nas vode u Jedinstveno sa izvorom. A najbrži put koji nas vodi prema tome jeste da kontempliramo nad onime što zovemo Ljubav, kako bi ju uistinu spoznali i djelovali kroz Nju.

"Ljubi Boga Oca svojega svim srcem svojim, svim umom svojim, i svom dušom svojom. I Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe". Ovo je zakon kojeg nam je Krist ostavio kao glavnu nit svoga učenja. Prema istom zakonu Ljubavi nas usmjerava i ono što unutar sebe prepoznajemo kao Svijest, i stoga zadržavanje u svijesti osnovna sposobnost koju trebamo razvijati.